Priručnik za roditelje

Vrtićk/i/e odgojitelji/ce često nisu sigurn/i/e kako postupati s djecom koja odrastaju u obitelji čiji se obiteljski jezik razlikuje od školskog jezika. Općenita je pretpostavka da su ta djeca u opasnosti da kasnije ne uspiju u školi te da su im stoga nužne intenzivne jezične poduke što je ranije moguće. U nekim zemljama postoje programi za rano upućivanje na jezične poduke, naročito za djecu migranata, jer se smatra da su njima najpotrebnije. Međutim, pokazalo se da je ta pretpostavka previše brzopleta te da ti programi često ne uspijevaju onako kako je zamišljeno. Opasnost za djecu čiji je obiteljski jezik drukčiji od školskog jezika je da ne uspiju tijekom pohađanja škole raste samo onda kad se tome dodaju i drugi faktori (poput izostajanja jezičke podrške u obitelji, pomanjkanja knjiga te kad roditelji općenito imaju malo iskustva s obrazovanjem i školovanjem).

Kako god mu drago, imala djeca malo ili nikakvo iskustvo sa školskim jezikom u vrijeme kad uđu u školski sustav, mogu se naprezati da uhvate korak sa sadržajem školskih predavanja koja druga djeca mogu lako razumjeti i slijediti jednostavno zato jer već znaju školski jezik. Djeca mogu imati veliku korist od ranog uronjavanja u školski jezik uz pomoć vršnjak/inj/a i profesionalaca, po mogućnosti već od predškolske dobi. Sve to je ni manji ni više već pitanje buduće jednakosti i pravednosti, s ciljem da se djeci pri ulasku u školski sustav osiguraju slični početni preduvjeti.

Postupak uranjanja u jezik radi bolje kad se obitelji i djeca osjećaju dobrodošli, shvaćeni i poštovani s cjelokupnom njihovom baštinom, uključujući njihov obiteljski jezik. Obiteljski jezik je dio njihovog društvenog, kulturnog i jezičnog identiteta. Na njega se ne bi smjelo gledati kao na jezik manje vrijedan od školskog jezika. Zanemarivanje pa čak i zabranjivanje obiteljskog jezika, na primjer u dječjem vrtiću, u korist prihvaćanja samo školskog jezika često vodi do neželjenih posljedica. Može izazvati osjećaj neprihvaćanja djeteta te negativno utjecati na djetetov predodžbu o njemu samome i motivaciju da usmjeri pažnju na druge jezike, poput školskog jezika.

Ukratko, prihvaćanje obiteljskog jezika i ovladavanje školskim jezikom trebao bi biti dio dnevne rutine u dječjim vrtićima, a sve s ciljem davanja najbolje mogućeg starta u školski sustav za svu djecu.

Kako se u dječjem vrtiću može postići dobra uravnoteženost između obiteljskog i školskog jezika?

Vrtićk/i/e odgojitelji/ce bi se mogl/i/e sam/i/e zapitati kako mogu poduprijeti sve jezike u vrtiću, naročito ako vladaju školskim jezikom, a nije im poznat ni jedan od obiteljskih jezika koji su poznati djeci. U tom slučaju je od pomoći ako se ima na umu da podrška svoj djeci u svim njihovim snalažljivostima znači ne samo unaprijediti školski jezik (uporabom bogatog vokabulara na razrađen način). Podrška se također iskazuje vrednovanjem društvenog, kulturnog i jezičnog identiteta svakog djeteta, uključivši u to i poštivanje obiteljskog jezika.

Dobivanje pregleda postojećih jezika u institucijama

U tu svrhu, prvi korak koji bi se mogao poduzeti je pregled stanja koji se obiteljski jezik koristi u kojem domaćinstvu. To zvuči jednostavno, no tu ima nekih stvari koje bi trebalo razjasniti. Pretpostavka da će jedna obitelj koja je, na primjer, migrirala iz Italije u Sloveniju imati talijanski kao obiteljski jezik ne mora biti ispravna. To bi mogao biti slovenski, japanski ili bilo koji drugi jezik. Nadalje, neka ne-migrantska obitelj može govoriti kod kuće neki drugi jezik, drukčiji od školskog jezika. Profesionalci bi se mogli samo zapitati:

• Znam li svaki obiteljski jezik svakog djeteta koji je pod mojom skrbi?
• Je li mi poznato govori li i razumije li dijete svaki obiteljski jezik u uporabi kod kuće?
• Znam li koji članovi obitelji se obraćaju djetetu na kojem jeziku?
• Znam li kako dijete odgovara kad se netko obraća na jednom jeziku?
  • Na primjer, odgovara li dijete na istome jeziku na kojem su mu se obratili ili na nekom drugom?
  • Na primjer, mogu li roditelji reći nešto o tome koliko svakodnevno riječi i izraza koristi njihovo dijete na obiteljskom jeziku?
• Znam li jesu li roditelji zabrinuti ako njihovo dijete odgovara na drugom jeziku, a ne na jeziku osobe koja se obratila djetetu?
  • Kako roditelji tada reagiraju?
• Itd...

Profesionalci bi trebali ustanoviti koji se obiteljski jezik koristi kod kuće umjesto da unaprijed pretpostavljaju. Dakako, neke obitelji bi takvo izravno ispitivanje mogle shvatiti kao grub, čak i uvredljiv, sadržaj koji je privatne naravi. Ti socijalni radnici bi trebali biti svjesni toga te naglasiti roditeljima da samo žele stvoriti uvjete za učenje u kojima su kulturni identitet i obiteljski jezik svakog djeteta ravnopravno vrednovani i predstavljeni. Uz to profesionalci (socijalni radnici) mogu istaknuti da im saznanje kako se dijete nosi s obiteljskim (i školskim) jezikom može pomoći u podupiranju i obiteljskog jezika i školskog jezika individualno za svako dijete. Socijalni radnici mogu objasniti da je svrha svega toga kasniji uspjeh u školi.

Dijete koje odgovori ispravno, ali ne na jeziku ne kojem mu je pitanje postavljeno (ponekad samo putem ispravne reakcije umjesto izgovorenog odgovora) pokazuje da mu je pitanje bilo razumljivo. Dijete bi se moglo smatrati transjezičnim ili se još uvijek osjeća nesigurnim da upotrijebi školski jezik. U takvoj situaciji profesinalni radnik može poduprijeti dijete dodajući riječi i izraze da upotpuni djetetov odgovor ili ponavljajući djetetov odgovor / poprativši djetetovu reakciju s riječima na školskom jeziku, a da pritom ne sili dijete da koristi taj jezik (korektivna povratna veza i razrada).

Može se dogoditi da dijete na školskom jeziku ne upotrijebi nužni (gramatički) član ili ispravan prijedlog, jer u obiteljskom jeziku uopće nema gramatičkih članova ili je drukčija uporaba prijedloga. To su primjeri mogućih razloga da se na neki način započne s govorenjem na školskom jeziku. Pretpostavimo se da profesionalac zna nešto o predmetnom obiteljskom jeziku koje dijete koristi. U tom slučaju on se može prihvatiti te teme pa naglasiti, na primjer, uporabu člana i prijedloga u školskom jeziku.

Ma kako bilo, pretpostavimo da je djetetu potreba pomoć u istodobnom razumijevanju i/ili govorenju obiteljskog i školskog jezika. U tom slučaju, profesionalci, učitelji/ce, bi toga trebali biti svjesni što prije te uvesti jezične vježbe ili čak dijagnosticirati mentalnu manjkavost kod djeteta.

Stoga je važno biti svjestan svih koraka potrebnih da djeca postanu kompetentni korisnici pojedinih jezika (vidi također prvo i drugo poglavlje). Također je važno da stručnjaci i roditelji shvate da svako dijete ima svoju brzinu razvoja i usvajanja jezika (vidi prvo poglavlje). Kod jednog djeteta jezični će razvoj biti brži, kod drugog sporiji, ali općenito nema razloga za brigu.

Neke strategije i metode za podržavanje obiteljskog jezika u ustanovama

Jedna strategija može biti pružiti roditeljima u svakom obiteljskom jeziku važne informacije o postupcima i događajima koji se zbivaju u obrazovnim ustanovama tijekom godine. Svrha toga je da se smanje nesporazumi uzrokovani nedovoljnom komunikacije zbog moguće jezične barijere. Roditelji bi mogli više sudjelovati i biti više uključeni kad bi potpuno razumjeli što se zbiva na mjestu (vrtiću, školu) koje njihovo dijete polazi. Pružanje informacija na mnogo jezika i prilika da se čitaju objave na raznim jezicima znači otvorenost prema različitosti jezika i kultura. Na to se može gledati kao na korak prema uključivanju. Ponekad, može biti čak i od koristi uključiti nekoga tko može biti tumačem te još više olakšati komunikaciju.

Uz to, izjave dobrodošlice napisane na posterima ili dječji crteži pojačavaju vidljivost čitavog jezičnog blaga unutar odgojne (školske) ustanove. Svaki obiteljski jezik može biti pokazan, pa obitelji i djeca mogu naći u ustanovi djelić svoga obiteljskog jezika. To podržava dječje pouzdanje u njihovu pismenost, jer djeca mogu vidjeti riječi napisane na njihovom obiteljskom jeziku, postavljati pitanja o tome i istraživati sa svojom obitelji ili učitelji(ca)ma. Djecu bi trebalo također tu i tamo pozdraviti na raznim obiteljskim jezicima te time pokazati da u ustanovi cijene mnogojezičnost. Na taj način djeca mogu s vremena na vrijeme čuti svoj obiteljski jezik i izvan svojih domova.

Uz pomoć obitelji mogu se ostvariti razni projekti poput prevođenja dječjih knjiga i stvaranja višejezičnih knjižnica ili bi se mogle snimati pjesmice i pisati za njih riječi. Sve to može povećati učinak već uključene jezične podrške te daje vrijednost svakom obiteljskom jeziku. Tako neki obiteljski jezik postaje također dostupan drugoj djeci i obiteljima, što pak zauzvrat može olakšati kontakt između obitelji i ustanove te između pojedinih obitelji. Na taj se način mogu smanjiti postojeće predrasude. Kad prvi puta stupe stupe u obrazovnu ustanovu, djeca mogu ustanoviti da je njihov obiteljski jezik već predstavljen ondje i to ih čini smirernijima.

Otvorena pitanja o imenima određenih predmeta na jezicima koji nisu školski dopušta svoj djeci da svoj obiteljski jezik predstave u vrtiću/školi. Istodobno, jezične sposobnosti u školskom jeziku mogu se okoristiti kroz razvijanje takvih razgovora u brojnim situacijama. Ipak, da se djecu ne tjera da koriste svoj materinji jezik ispred drugih. Donošenje obiteljskog jezika u obrazovnu ustanovu trebalo bi biti dobrovoljno i smatrati se nečim pozitivnim. Bolje je postaviti neko pitanje poput "Zna li itko od vas kako se kaže leptir na drugom jeziku?" nego upitati određeno dijete "Molim te reci nam kako bi se reklo leptir na tvome jeziku?" Takva pitanja diskriminiraju i navodi dijete da misli da se razlikuje od ostatka skupine; time nastaje "ja" i "oni", ili "mi" i "drugi".

Postoje mnogi kreativniji načini poštivanja obiteljskog jezika djeteta. Sve što pokazuje nehinjeno, istinsko zanimanje i uvažavanje toga dijela dječjeg identiteta i i obitelji može se smatrati podrškom.

Neke strategije i metode za posebnu podršku školskom jeziku u obrazovnim ustanovama.

Odgojitelji/ce u vrtićima su spremni/e pružiti svoj djeci jezične mogućnosti prilikom uronjavanja u školski jezik. U skladu s općedržavnim pravilima za te ustanove, to spada u njihovu odgovornost. Jezične vježbe više puta tjedno su jedan od načina promicanje jezičnog razvoja. Drugi pristup za izvršavanje ove odgovornosti je obogaćivanje dječjeg vokabulara te razumijevanja jezika i govorenje kroz mnogobrojne već razrađene vjerodostojne razgovore na teme u kojima su djeca voljna sudjelovati. Zadržavanje zainteresiranost i radoznalosti za mnoge pojedinosti unutar smislenog razgovora potiče djecu na korištenje složenijih riječi i gramatičkih struktura i bez da ih se izravno uči nove riječi u školskom jeziku. Djeca time oponašaju svoje jezične uzore, naime profesionalce ili svoje vršnjake. Profesionalci su doživljavani, i doživljavaju sami sebe kao jezični uzori za školski jezik. Oni paze na to koju vrstu riječi i sadržaja koriste dnevno da prošire vokabular i gramatičko znanje djece. Djeca se mogu igrati s jezikom i istraživati ga sa znatiželjom, pogotovo ako profesionalci koriste:

• otvorena pitanja (na pr. Što? Tko? Kako? Kada?
• izriču pohvalu ako dijete kaže nešto ispravno.
• početak rečenice kao startnu točku prema njenom završetku s dječje strane, a i širenje priče na neki prošli ili budući događaj.
• nove riječi ili rečenice za razvoj djetetovog govora kao dodatak koji izravno obogaćuje vokabular i stvara priču s djetetom kao pripovjedačem.
• ispravak kao reakcija.
• ...

Ove strategije uključuju pristup na dijete kao središte na koje se usmjeruje njegov interes. Međutim, neka djeca se ne služe izražavanjem svoga mišljenja, potreba i želja tijekom razgovora. Ako takvu djecu pitate za njihova osobna mišljenja o nekoj određenoj temi, njima to može zvučati čudno i neumjesno. Oni bi međutim odgovorili na pitanja koja se odnose na zanimanja, iskustva ili potrebe vršnjaka ili obitelji. Profesionalci bi stoga trebali ostati pažljivi i ne brzopleto krivo protumačiti neodgovaranje ili uzrujanost djeteta ako mu se postave pitanja koja se njega tiču. Djeca bi možda više sudjelovala na pitanja koja se odnose na neku skupinu, na pr. "Kako je provela vikend tvoja obitelj? Što ste sve radili?" umjesto pitanja "Što si radio za vrijeme vikenda?" Kao podrška napredovanju u jeziku može poslužiti svaka situacija, na primjer budući posjet zoološkom vrtu ili protekli rođendan koji se može zajedno prepričati. Nadalje, svaka profesionalna ili dječja aktivnost se može popratiti opisivanjem što se dogodilo, koristeći pritom školski jezik. Svako iskustvo ili poteškoća djeteta je kontekst podesan za opširnu razradu i ulaženje u sadržaja razgovor koji se onda bez napora može obogatiti novim dodatkom vokabularu ili gramatici. Na taj način profesionalci pružaju priliku za jezični napredak i vježbu ni ne govoreći djeci što u stvari uče.

Osim razgovora o sadašnjim, budućim i prošlim događajima i zajedničkog prepričavanja priča, profesionalci (učitelji/ce, odgojitelji/ce) mogu za poticanje jezičnih sposobnosti koristiti i medije. Čitanje dijaloga jedna je od strategija učenja i školskog i obiteljskog jezika. Širenje toka priče i ubacivanje povezanih tema raspravljajući ih s djecom stvara dobru situaciju za jezični poticaj unutar sadržajne konverzacije. To se postiže čitanjem s djecom, a ne samo čitanjem djeci. Profesionalci mogu na taj način potaknuti prihvaćanje školskog jezika. Uz to, to je također podesno i za poticanje obiteljskog jezika ako su obitelji uključene u konkretno čitanje i raspravljaju o priči sa skupinama djece. Na taj način svi su jezici cijenjeni pa se obitelji mogu ugodno osjećati u tome okruženju.

Dijete

Možeš li, molim te, pročitati knjigu?

Tata

Naravno, hajde da sjednemo i pročitamo zajedno, u redu?

Tata

… I lisica se pokušala popeti na drvo … Što se tada dogodilo? Što ti misliš?

Dijete

Oh, pade lisica, to boli… kao ja danas…

Tata

Što ti se danas dogodilo, sine?

Dijete

Zla Mary, gurnuta i pao sam.

Tata

Stvarno? Pao si? Je li to jako boljelo? Što se tada dogodilo?

Dijete

Dobila sam ovo od mame!

Tata

Ah, znači još uvijek možeš otrčati mami dok te boli koljeno? Tada si se dobro snašao i sa gipsom bi trebalo brzo zacijeliti... Što misliš, što bi lisica sada trebala učiniti?

Dijete

Otići do njegove mame?

Tata

A ako mama nije blizu? Podsjetimo, otišao je na odmor u posjet prijateljima u šumu iza velike planine.

Dijete

Doktore, lisici treba flaster!

Tata

U pravu si sine, lisici treba flaster. Oh, vidi, ovo izgleda kao...

Dijete

Bolnica!!!!

Tata

Da, bolnica za životinje, gdje sve lisice, medvjedi i … Tko još može ići??…

Uz malo napora, dijete može slušajući svoga tatu uključiti u svoj vokabular mnogo više riječi. Kad sljedeći put čitaju ovu knjigu, mogu prići sadržaju na drugi način te učiniti to čitanje interaktivnije i obogaćeno dijalozima.

Nadalje, kada skupina djece sluša dvojezične priče, rime iili pjesme, može se povesti rasprava o općim i različitim značajkama ta dva jezika. Male igre poput "Pokvarenog telefona" mogu još dodatno produbiti znatiželju za zvukove i značenje riječi.

Igranje "Pokvarenog telefona" može biti istodobno i zabavno i izazovno. Kada se djeca igraju "Pokvarenog telefona" prvo među njima šapne neku riječ ili rečenicu u uho drugog djeteta koje zatim treba ponoviti tu riječ ili rečenicu u uho trećeg djeteta, također šapćući. Taj se postupak nastavlja sve dok se na šaptanju i slušanju ne izredaju sva djeca koja sudjeluju u igri. Tek zadnje dijete u lancu izgovara svima riječ naglas. Cilj igre je da se riječ ili rečenica upotrijebljena na početku ispravno ponavlja i prenosi sve do kraja, No, uobičajeno je za igru da se tijekom tog postupka neki slogovi ili riječi pogrešno razumiju pa konačna riječ ili rečenica koju na kraju svi mogu čuti nipošto nije riječ ili rečenica šapnuta na početku. Može se onda povesti rasprava o tome što se je i gdje čulo te zatim raspraviti o mogućem značenju nepoznatih riječi, riječi se mogu objasniti te sa svima podijeliti značenja riječi u školskom i obiteljskom jeziku. Može se zabavno započeti s djecom rasprava o riječima koje vrlo slično zvuče ili posve obratno.

Na taj način svako dijete može doživjeti osjećaj da nastoje dati smisao onome što čuju premda ne znaju jezik. To poziva djecu da zajedno pogađaju sadržaj, a profesionalci mogu poduprijeti proces pogađanja (na primjer putem podržanog zajedničkog mišljenja). Sva djeca mogu proširiti svoj vokabular slušanjem i govorenjem školskog jezika. Audio-knjige i obrazovne aplikacije također su prikladne za zabavno njegovanje školskog jezika. Mogu se promatrati kao dodatak nedigitalnim načinima i medijima u pomaganju jezičnog razvoja i učenja.

Profesionalci bi trebali imati na umu da s ovim strategijama i igrama mogu podržavati cjelokupan jezični razvoj djece. Ipak, svako će dijete imati svoj vlastiti tempo učenja. To je normalno, i dijete ne bi trebalo biti pod pritiskom za vrijeme tog procesa. Sve dok u jezični razvoj nije upleteno neko fizičko ili mentalno oštećenje, profesionalci ne bi trebali biti nestrpljivi; dapače, trebali bi podržati djecu koja bi pokazala tempo sporiji od ostalih.

U tom procesu odgojitelji i učitelji mogu preispitati svoje stavove ili nesigurnosti u pogledu upotrebe obiteljskog jezika u obrazovnim procesima u ranom djetinjstvu. Ponekad može biti neugodno ne razumjeti razgovor između dvoje djece koja govore istim obiteljskim jezikom. Možemo se osjećati kao da gubimo kontrolu. Možda se pitamo što nam točno smeta kada slušamo obiteljski jezik koji ne razumijemo ili zašto gajimo simpatije za neke jezike, a ne i za druge. Ugled određenog obiteljskog jezika može utjecati na to kako pristupamo tom obiteljskom jeziku u svakodnevnom životu. To se obično događa nesvjesno. Obrazovno osoblje trebalo bi biti svjesno da se to događa te koristiti metode poput supervizije i konzultacija s koleg/ic/ama kako bi to riješilo. Ako smo, kao stručnjaci, otvoreni i samorefleksivni te se doživljavamo kao osobe u procesu neprestanog učenja, možemo u korist svih iskoristiti ono što djeca, vična svom obiteljskom jeziku, pridonose raznim razgovorima. Biti odgojitelj ili učitelj moglo bi ponekad značiti i biti poučen nečem novom.